MOSTAR - Zlatko Hadžiomerović, ministar obrazovanja, znanosti, kulture i sporta HNŽ-a, za mostarski Dnevni list govori o problemima u kojima se nalazi Ministarstvo obrazovanja, o aktualnim prosvjedima studenata Univerziteta, ali i o osnivačkim pravima Sveučilišta i Univerziteta te brojnim drugim temama koje su vezane za ovo ministarstvo, na čijem je čelu.
Prije par dana studenti Univerziteta “Džemal Bijedić” su organizirali prosvjed ispred zgrade Vlade HNŽ-a. Što je s njihovim zahtjevima koje su zatražili od Vlade i kako će se riješiti problem Univerziteta koji iz godine u godinu tone u sve veće dugove?
- S obzirom na zahtjeve studenata, nisam baš siguran da je Vlada prava adresa za prosvjede studenata. Naime, ja razumijem da se Univerzitet nalazi u teškoj financijskoj situaciji, a predviđeni grantovi prema Univerzitetu i Sveučilištu kasne. Nedostatak sredstava dovodi i do kašnjenja plaća te je problem s novcem velik čak i onima prema kojima imamo zakonsku obvezu financiranja. Nitko ne želi uzeti u obzir da ovaj i ovakav proračun ne može jednostavno sve servisirati. Uglavnom, svi pričaju o rashodovnoj strani proračuna, a nitko o prihodovnoj strani. Naime, postoje i oni čija je glavna obveza puniti proračun, a oni su evidentno zakazali pa se dugovi gomilaju. Ministarstvo sve čini da se status Sveučilišta i Univerziteta riješi na zadovoljavajući način. Zaboravlja se da je ovo ministarstvo zajedno s ostalim čimbenicima, političkim i zakonodavnim, pripremilo Zakon o visokom obrazovanju te se rade i drugi prateći pravilnici i odluke vezano uz zakon. Vlada i Skupština su na prijedlog Ministarstva obrazovanja prihvatili stipendiranje studenata u dvostruko većem broju nego što je to bio slučaj ranije. Kao ministarstvo bili smo aktivni sudionici u pripremi za reguliranje osnivačkih prava Sveučilišta i Univerziteta, ali ne ide sve kako se želi. Rješenje se s Vlade prebacilo na Skupštinu, jer da bi se neki zakon izglasovao treba imati većinu glasova u Skupštini. Politički dogovori, iako često izgledaju propalim, zasigurno će dati rezultate ako se politika shvati kao umijeće mogućeg, a ne popisa želja, jer kako sam napomenuo, za ispunjenje želja treba imati kvalitetnu većinu na svim razinama. Varaju se svi koji misle da će pritiscima na one koji možda najviše čine za rješenje problema doći do zadanog cilja. Ne možete nikoga natjerati da na silu podigne ruku, pogotovo ako se zna u kakvoj županiji i s kakvim političkim naslijeđem živimo. Ne mogu razumjeti zašto studenti pred Vladom ističu zahtjeve za smanjenjem upisnina. To rade isključivo fakulteti, jer je to u njihovoj nadležnosti. Postavlja se pitanje kako neki studenti plaćaju školarinu 1800 maraka po godini, a nitko se ne buni, dok se na drugoj strani dramatizira pitanje školarine od 400 maraka. Jasno je da svi studenti nisu istog imovinskog stanja, ali je važno napomenuti kako se dosta studenata odlučuje upisati privatne fakultete i pored za naše uvijete visoke školarine. Također, treba jasno reći da svi trebaju podnijeti teret školovanja jer nigdje u svijetu nema potpuno besplatnog studiranja. Bilo je i zahtjeva za smanjenjem plaća izabranim i imenovanim dužnosnicima te svim korisnicima proračuna. Ako nešto znači, prvi sam predlagao da se prvoj kategoriji umanje plaće za 10%. Ne znam koliko su realna druga riješena koja podrazumijevaju smanjenje plaća svim proračunskim korisnicima da bi se udovoljilo drugima. Za takvo nešto potrebna je puna suglasnost političkih, zakonodavnih i sindikalnih čimbenika. Postavlja se pitanje jesu li nam potrebni neki fakulteti koji proizvode kadrove za koje se unaprijed zna da za deset godina u ovoj županiji ne mogu naći zaposlenje. O ovoj temi nitko ne želi razgovarati. Gdje god imam priliku savjetujem srednjoškolce da razmisle što će studirati jer nije samo važno da završe fakultet, već i da izaberu poziv koji će rezultirati mogućim zaposlenjem. U suprotnom, godinama mogu čekati na zaposlenje, jer tržište rada nema potrebe za takvim profilom kadrova.
U kojoj je fazi projekt “dvije škole pod jednim krovom” i kakav će biti konačan ishod tog projekta koji je najveću buru podigao u Stocu i Čapljini?
- Kada je u pitanju implementacija presude, ja mogu konstatirati da se javnost već dugo vremena informira netočno. Ministarstvo obrazovanja nije prava adresa za trajno rješavanje ovog problema! To se javnosti mora objasniti! Presuda se prije svega može provesti samo uz suglasnost općinskih vijeća Stoca i Čapljine te izmjenom postojeće mreže škola, a to može učiniti samo Skupština. Ministarstvo nema ovlasti koje su mu se presudom stavile na izvršenje! Hajka koja se preko medija vodi protiv ovog ministarstva i mene kao ministra uglavnom je politički motivirana. Osobe čija imena ovom prilikom ne bih navodio kao i političke stranke preko kojih šalju priopćenja ili ne znaju kako ovaj sustav funkcionira i što je čija nadležnost ili svjesno obmanjuju javnost zbog jeftinih političkih bodova. Ponavljam, ministarstvo ovu odluku suda bez općinskih vijeća Čapljine i Stoca i Skupštine HNŽ-a ne može provesti. Mislim da su toga postali svjesni i predstavnici međunarodne zajednice. Ovo što ću sada reći rekao sam OSCE-u, Vijeću Europe i drugim diplomatima s kojima sam imao razgovore oko ove presude. Implementacija presude “dvije škole pod jednim krovom” u rukama je etnopolitika, i to ne na općinskoj i županijskoj razini, već na razini države. Činjenica je da je ovo jedno od gorućih pitanja u Federaciji, a da se kompletna odgovornost prebacuje na ovo ministarstvo i mene kao ministra. Zanimljivo je da je presuda s istim elementima odbačena u Travniku. Jeste li primijetili da to netko spominje? Jesu li ovi problemi u HNŽ-u veći, a u Srednjobosanskoj županiji manji? Kakva je situacija u drugim mjestima? Primjerice, učenici bošnjačke nacionalnosti su u Jajcu prinuđeni nastavu pohađati na hrvatskom jeziku te nemaju pravo izbora, a ima ih više od 50% te im Ustav jamči obrazovanje na materinjem jeziku. U školi “Sveti Sava” u Janji blizu 80% učenika bošnjačke nacionalnosti prinuđeno je nastavu pohađati na srpskom jeziku. Slično se vjerojatno događa i s djecom hrvatske nacionalnosti tamo gdje su u manjini. Ne javljaju se “dušobrižnici” iz ovih političkih stranaka da ovo problematiziraju. Dakako, nisam zadovoljan ovakvim stanjem i osobno mislim da sve ove probleme treba riješiti na državnoj razini, formiranjem krovnog državnog ministarstva. To je nešto o čemu bez promjena ustavnog uređenja države ne možemo razgovarati.
Ono što je u nadležnosti ministarstva, a to su jedinstveni nastavni planovi i programi u suglasnosti sa zajedničkim jezgrama, analiza postojećih problema, preporuka školama, formiranje radne skupine na razini Vlade, mi smo uradili. To je jedino na što mi možemo utjecati. Za ostale poteze ministarstvo nema nadležnosti. Budući da ova presuda izaziva veliku pažnju javnosti, ja kao ministar dolazim iz Stoca, iz grada u kojem bih upravo Bošnjaci bili ti koji bi željeli svaku vrstu ujedinjenja. Budući da sam i predsjednik OO-a SDA Stolac, prvenstveno sam zainteresiran za jednakopravnost po svim osnovama u HNŽ-u, a ne samo po osnovi obrazovanja. Slobodan sam reći da sam u posljednjih dvadeset godina po tom pitanju učinio puno više i znatno doprinio na uspostavi suživota i jednakosti svih građana od onih koji kroz medije iznose svoje viđenje “istine”.
Mladi i sport svijetli su primjer za grad Mostar i ono čemu on zapravo teži, a to je da postane jedan europski grad. Iako izrazito talentirani u određenim sportovima, činjenica je da se u njih ne ulaže? Postoje li naznake za rješavanje tog problema i na koji način?
- Sam naziv ministarstva kojim rukovodim najbolje govori kolike obveze ovaj sektor nosi. Zaduženi smo za obrazovanje, gdje imamo samo 80 osnovnih i srednjih škola te dva javna sveučilišta i više privatnih. Što se tiče kulture, tu su Pozorište i Kazalište, a što se tiče sporta, imamo dva nogometna premierligaša, kao i velik broj drugih klubova iz svih sportova kojima zbog limitiranosti proračuna nikako ne možemo pomoći. To me jako frustrira budući da imamo plivače, karatiste, rukometaše, tenisače, boksače, šahiste, tavlaše i brojne druge klubove, da ih sve ne nabrajam, koji su u najmanju ruku državni prvaci. Svi ti uspješni mladi ljudi nisu samo iz Mostara jer imamo mnogo talentirane djece u Konjicu, Jablanici, Stocu, Čapljini, Neumu i drugim gradovima. Slažem se da je najveći broj klubova u Mostaru, ali nisu jedini. Ovo ministarstvo, možda to neki i ne znaju, brine i o licenciranju prometa te su obveze koje ima ministarstvo uistinu velike, a novac koji je predviđen proračunom uglavnom se odnosi na plaće u osnovnom i srednjem obrazovanju te na grantove visokoškolskim ustanovama, Pozorištu i Kazalištu, čija osnivačka prava ovih dana rješavamo. Kako zadovoljiti sve nabrojano u ovakvim proračunskim okvirima?!
Osim slabog ulaganja u sportaše, jako malo se ulaže i u sportske objekte. Dvorane koja je započela s gradnjom još uvijek nema. Kakvo je Vaše mišljenje po tom pitanju te koliko bi gradu Mostaru značila jedna velika sportska dvorana sa svim sadržajima?
- Potpuno sam svjestan što bi značila još jedna sportska dvorana u Mostaru kao i da mnoge škole nemaju svoje sportske dvorane, te sam već naveo kako nedostatak novca zaustavlja sve projekte. Bio bih veoma sretan da Vlada ima mogućnost sufinanciranja izgradnje ovakvih objekata. Treba istaknuti da smo lani pomogli sufinanciranje izgradnje škole u Zaliku, a ove godine sufinanciramo izgradnju škole Gnojnice. Ministarstvo dosta truda ulaže u nalaženje donatora za rekonstrukciju postojećih objekata, posebno školskih. Dvorana u Mostaru, kao i zgrade osnovnih i srednjih škola su vlasništvo grada te ministarstvo ne gospodari ovim objektima, ali bismo bili jako sretni kada bismo mogli pomoći njihovu izgradnju, za što ćemo se sigurno potruditi lobiranjem na brojnim domaćim i inozemnim adresama. (Dnevni list)
